Europska unija prati performansu
zemalja članica u istraživanju i inovacijama, kako bi omogućila kreatorima
politika da procijene relativne snage i slabosti nacionalnog sustava
istraživanja i inovacija, prate napredak i identificiraju prioritetna područja
za poticanje inovacija. Prema
European Innovation Scoreboard-u
zemlje su podijeljene u četiri skupine, prema 27 indikatora, kao što su:
inovacijske aktivnosti u poduzećima,
investicije u istraživanje i razvoj,
ljudski resursi
itd.
Zemlje EU su svrstane u četiri grupe:
lideri u inovacijama,
snažni inovatori,
umjereni inovatori i
skromni inovatori
Hrvatska je prema svojoj performansi
svrstana na samom dnu skupine ‘umjerenih inovatora’, daleko ispod EU prosjeka, sa
zemljama kao što su Cipar, Češka, Grčka, Mađarska, Italija, Slovenija itd.
Od nas su gori samo Bugarska i
Rumunjska.
Lideri u
inovacijama su Švedska, Finska, Danska, Nizozemska i Luxemburg.
Izvor: Izvješće o malim i srednjih poduzećima u Hrvatskoj –
2020., CEPOR
Kao i u većini zemalja svijeta, sektor malih i srednjih
poduzeća, njih ukupno 135.890 (MSP, ili tzv. malo poduzetništvo), čini najveći
udio u broju poduzeća u Hrvatskoj – čak 99,7%.
Velika poduzeća čine samo 0,3% od ukupnog broja poduzeća.
U petogodišnjem razdoblju, od 2015. do 2019. godine, broj
poduzeća narastao je za 27,9%. Broj mikro i malih je u pet godina narastao za
29.336 novih, a broj srednjih poduzeća za 333 nova poduzeća.
135.890 mikro, malih i srednjih poduzeća zapošljavaju tri
četvrtine (74,3%) svih zaposlenih u poslovnim subjektima u Hrvatskoj u
2019. godini, i taj udio veći je za 2,1 postotna boda u odnosu na 2018. godinu.
Mikro i mala poduzeća u 2019. godini, prosječno imaju 4
zaposlenika, što predstavlja blago povećanje u odnosu na 2018. godinu kada je
prosječan broj zaposlenih bio 3,8.
Izvor: Izvješće o malim i srednjih poduzećima u
Hrvatskoj -2020., CEPOR
Mikro i mala poduzeća, u prosjeku, zapošljavaju 4 osobe.
Mikro poduzeća zapošljavaju 286.603 osoba, što čini 29,6% zaposlenih, ili čine najveći udio u ukupnoj
zaposlenosti na razini Hrvatske u 2019. godini. Mikro poduzeća tako
zapošljavaju više osoba od velikih poduzeća.
Vrijednost izvoza mikro poduzeća u 2019. godini povećala se za
18,7%, malih poduzeća za 4,7%, a velikih poduzeća za 3% u odnosu na 2018.
godinu.
S druge strane, mikro poduzeća ostvaruju najmanje udjele u
ukupnim prihodima (15,8%) i ukupnom izvozu (8,2%) što ukazuje na nižu razinu
konkurentnosti i internacionalizacije tog segmenta gospodarstva.
Izvor: Izvješće o malim i srednjih poduzećima u
Hrvatskoj -2020., CEPOR
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima od 1. siječnja 2019. godine određena je mjesečna osnovica po kojoj se obračunava doprinos, za direktore firmi i članove uprava. Iako je prvi prijedlog zakona uključivao povišicu koeficijenta za direktore i članove uprave sa 0.65 na 1.1, negativna reakcija i burni komentari upućeni preko procesa javnog savjetovanja rezultirali su time da je koeficijent zadržan na 0.65.[1] Dio pritiska je atribuiran pritisku javnosti u kojoj, prema argumentiranju ministra Marića, ne postoji razumijevanje da osnovica za obračun nije isto što i isplata minimalne plaće, pokušavajući umanjiti shvaćanje novog poreznog opterećenja. Prema zakonu, za direktore firmi (članove uprave) jedina mogućnost je da direktor firme plaća mjesečne doprinose na temelju punog radnog vremena. U slučaju da direktor ne radi puno radno vrijeme i mjesečna osnovica po kojoj obračunava doprinose je manja od propisane osnovice, mora platiti razliku između obračunatih doprinosa prema minimalnoj mjesečnoj osnovici i mjesečne osnovice za obračun doprinosa na temelju kojeg je osiguran. Činjenica da je obveznik plaćanja te razlike sam direktor kao fizička osoba, a ne firma, odnosno pravna osoba za direktora, predstavlja dodatni negativni utjecaj na konkurentnost jer dovodi u pitanje usklađenost zakona sa zakonima koji definiraju j.d.o.o. odnosno d.o.o. Razlog propisivanja minimalne mjesečne osnovice jest pokušaj da se spriječi zloupotreba zakona gdje se direktor prijavljuje npr. na samo jedan sat dnevno te na to plaća proporcionalne doprinose temeljem kojih ostvaruje pravo na mirovinu i zdravstvenu skrb, a pritom im se broje i godine staža kao da su radili puno radno vrijeme svaki dan. Ovaj zakon je spriječio tu mogućnost, no njegovom jednoznačnom primjenom stvara se veća nejednakosti jer disproporcionalno kažnjava one poduzetnike čiji prihodi nisu dovoljno veliki u početku poslovanja da bi podnijeli tako visoku osnovicu. Međutim, upitna je svrha ovakve penalizacije kako bi se zaštitilo nečije pravo na mirovinu kad ono ugrožava samu mogućnost da se firma, putem koje se ostvaruju prihodi za iste, osamostali i uspješno posluje. S obzirom da poduzetništvo otvara nova radna mjesta te stimulira ekonomski rast, porezni sustav bi trebao stvoriti uvjete u kojima mikro i mali poduzetnici u Hrvatskoj napreduju.
Unatoč kritikama privatnog sektora
odnosno negativnim komentarima koji su prispjeli za vrijeme javnog savjetovanja
prijedloga zakona, isti je zakon još uvijek na snazi: štoviše, osnovica se od
01.01.2020. povećala za 3.5 posto, odnosno sa 5.491,20 kn na 5.682,30 kn, što
na godišnjoj razini znači više od 2.200 kn dodatnih troškova za poduzetnike. Iako se koeficijent nije povećao u zadnjoj
verziji zakona sa 0.65 na 1 posto kao što je bilo inicijalno predloženo, do
povećanja osnovice došlo je zato što se ona množi sa prosječnom plaćom iz
protekle godine, a ona se povećala. Takva mjera ima značajan utjecaj na poduzetništvo
u Hrvatskoj jer je postotak samozaposlenih još uvijek nizak u usporedbi sa ostalim EU članicama.
Slika 1
Izvor: EUROSTAT
Slika
2
Izvor: EUROSTAT
S obzirom da je rast BDP-a u
Hrvatskoj posljednjih godina temeljen na porastu potrošnje u domaćinstvima
odnosno povećanju plaća u javnom sektoru, čini se da je mjera dijelom usmjerena
na rast temeljen na rastu javnog sektora. Ono što zabrinjava jest da, unatoč tome što je visok udio našeg gospodarskog rasta
temeljen na rastu javnog sektora, zakon ne podupire rast privatnog sektora jer
stvara uvjete u kojima on teže opstaje.
Iako se zakon prikazuje kao
instrument koji osigurava prava radnika
i poboljšava stanje na tržištu rada, a temeljita procjena učinka na
gospodarstvo nije napravljena, očekuje se da dio zakona koji se tiče isplata
plaća za direktore firmi i članova uprave imati posebno negativan utjecaj na
poduzetničku klimu i konkurentnost u Hrvatskoj. Naime, procijenjeni negativni
učinci prema metodologiji Svjetskog ekonomskog foruma uključuju: teret
regulacije, nedostatak dugoročne vizije vlade, povećanje rigidnosti odnosno umanjivanje
fleksibilnosti u određivanju plaća, povećavanje nejednakosti odnosa ženske i
muške radne snage na tržištu, povećanje troškova poslovanja posebice u prvim
ključnim godinama poduzetništva, negativan učinak na poduzetnički rizik, te
smanjivanje raznolikosti radne snage.
Predzadnjom fazom porezne reforme porezni
sustav je kroz dodatnu kompleksnost postao skuplji poreznim obveznicima, ne
uzimajući u obzir samo određivanje minimalne osnovice za direktore i članove
uprave te dodatni izračun razlike u slučaju isplate nižeg iznosa. S obzirom da
se privatni sektor u Hrvatskoj temelji na mikro i malim kad se gleda postotak
svih poduzeća[2], to
ukazuje kako Vlada zapravo ne razmišlja dugoročno niti stvara poduzetničku
klimu koja bi podržala i osnažila prosperitet ovog segmenta gospodarstva bitnog
za budućnost ekonomskog razvoja, te je pokazala kako su kratkoročni ciljevi
povećanja budžeta i rashoda bitniji.
Žene poduzetnice doprinose
pozitivnom rastu BDP-a, stvaranju novih radnih mjesta, i inovacijama na tržištu
i u društvu. Veći udio žena na rukovodećim
pozicijama u javnom i u privatnom sektoru umanjuje i razinu korupcije.[3] Utjecaj ovog poreznog opterećenja
samozaposlenima, odnosno direktorima firmi predstavlja dodatnu prepreku ženama
poduzetnicama u Hrvatskoj koje se žele ekonomski osamostaliti te stvorit
dodatnu vrijednost na tržištu, a u okruženju gdje žene još uvijek zarađuju 10
posto manje od muškaraca za jednako odrađen posao. Naime, većina poduzetnika se odlučuju na
otvaranje firmi iz nužde, a ne iz mogućnosti koje vide da im tržište u
Hrvatskoj pruža. Nadalje, žene poduzetnice koje još uvijek u hrvatskom društvu
nose većinu tereta obiteljskih obaveza i odgovornosti, a žele kao direktorice
svojih poduzeća raditi na pola radnog vremena, prema ovom zakonu stavljene su u
nepovoljniju poziciju gdje im je mnogo teže ostvariti dobit koja bi njihovo
poduzetništvo učinili održivim. Nadalje,
u Hrvatskoj je još uvijek većina novih poduzeća u vlasništvu muškaraca.2 Porezni
trošak koji smanjuje mogućnost uspjeha žena poduzetnica, te isto tako umanjuje
mogućnost da će se žena odlučiti otvoriti svoje poduzeće ima negativan učinak
ne samo na raznolikost tržišta rada, te rast BDP-a, već i potencijala za
inovacije.
Slika
3
Nadalje,
novo porezno opterećenje značajno uvećava trošak poslovanja u prvih, za
poslovanje, ključnih 1-3 godina postojanja, kada firma još nije postigla
profitabilnost. Dakle, ova mjera ne
razlikuje firme niti po veličini, niti po vremenu poslovanja, odnosno
profitabilnosti i traži namirivanje dugova prema državi i u slučajevima kada
sami direktori sebi ne mogu isplatiti ni minimalnu plaću. Kad se uzme u obzir da je mjera koja je istovremeno stupila na snagu u
sklopu izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju, te propisuju da i likvidatori
tvrtki (vlasnici ili direktori) moraju
plaćati doprinose na 8-satno radno vrijeme, poskupila je znatno i trošak zatvaranja firmi,
pa se može očekivati da će otvaranje
novih firmi u Hrvatskoj pasti. Teži
uvjeti poslovanja u Hrvatskoj povećavaju rizik neuspjeha poduzetništva i
umanjuju poduzetničku kulturu te time umanjuju konkurentnost Hrvatske.
Novi zakon sigurno nije pomogao rastu hrvatske konkurentnosti, koja se prema Globalnom indeksu konkurentnosti u 2019. tek malo povećala na 61,9 bodova, pri čemu je Hrvatska ostala i dalje nisko pozicionirana na globalnoj ljestvici, iza Turske i Kostarike.
[3] (1) World
Bank (2001) Engendering Development through Gender Equality in
Rights, Resources and Voice. Oxford : Oxford University Press. (2). Hao, Y.,
Chang, C.P. and Sun, Z., 2018. Women and corruption: evidence from
multinational panel data. Quality & Quantity, 52(4),
pp.1447-1468. (3) Jha, C.K. and Sarangi, S., 2018. Women and corruption: What
positions must they hold to make a difference?. Journal of Economic
Behavior & Organization, 151, pp.219-233. (4) Debski, J.,
Jetter, M., Mösle, S. and Stadelmann, D., 2018. Gender and corruption: The
neglected role of culture. European Journal of Political Economy, 55,
pp.526-537.