Kategorija: Pitali smo poduzetnike

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

1. Kao poduzetnik, računovođa, smatram da je ovaj zakon katastrofa za male poduzetnike. Čini se da ljudi koji donose ovakve zakone nikada nisu morali sami zaraditi ni 1000 kn mjesečno na slobodnom tržištu. Ta davanja za direktora su podigli zato da ih “izjednače” s obrtnicima, umjesto da obrtnicima ista – smanje. Najveći problem u ovoj zemlju i jesu doprinosi za mirovinsko i zdravstveno koji bi se trebali zvati – porezi. Čak i ako otvorite popularni paušalni obrt opet morate PRVO državi dati cc 1200 kn svaki mjesec, radili – ne radili. Dakle, mali poduzetnik koji tek kreće mora samo za državu zaraditi preko tisuća kuna! A ako ste direktor, onda oko 2000 kn, svaki mjesec. Ovaj zakon jako otežava ljudima pokretanje posla i uništava malo poduzetništvo.
   
   Ludo je da ljudi na početku poslovanja moraju toliko puno plaćati državi. Trebalo bi vratiti opciju da se direktori mogu zaposliti na minimalac i na manje od punog radnog vremena (npr. pola) i da doprinose plaćaju proporcionalno. Obrtnicima bi, također, trebalo smanjiti davanja, kao i samostalnim djelatnostima gdje poduzetnici plaćaju još više nego direktori trgovačkih društava. Svima bi osnovica trebala biti ISTA, i to što niža. Sviđa mi se prijedlog da barem prve tri godine budu manja davanja dok biznis ne stane na noge.
   
   Minimalac je danas 3750 kn te se najavljuje novo povećanje što će, opet, najviše pogoditi upravo ove najmanje koji jedva skupe novac da nekoga zaposle. Država nikada nije imala sluha za one koji su najsiromašniji i na dnu. Ljudima treba omogućiti da si zarade par tisuća kuna mjesečno BEZ da moraju toliko puno plaćati državi. Nije problem porez na dobit ili dohodak već upravo ti OBAVEZNI doprinosi za mirovinsko i zdravstveno.
   
   2. Otvorio sam tvrtku 2005. kada su direktori mogli biti prijavljeni na minimalac. Tad je minimalac (bruto) iznosio 2080,75 kn i davanja državi su bila 785,46 kn mjesečno za puno radno vrijeme. Uspio sam to plaćati jer su mi prihodi nakon šest mjeseci bili oko 4000 kn. Da je na snazi bio ovaj zakon imao bih velikih problema. Nisam siguran ni da li bih uopće mogao pokrenuo posao jer bih svu zaradu trošio na davanja državi, a meni bi ostajalo vrlo malo. I sa ovako niskim minimalcem od 2080,75 kn završio sam prvu godinu s gubitkom od 8000 kn. Sa direktorskom plaćom taj gubitak bi bio tri puta veći. Stvarno ne znam kako bih to preživio i da li bih danas uopće imao tvrtku.
   

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

Zakon je loš iz dva razloga. Prvo: jer će pogoditi skupinu ljudi koja iz realnog razloga, a ne iz hira isplaćuje manju plaću nego što bi to bilo da je zaposlena npr. u državnoj ili privatnoj tvrtki, a to su previsoki doprinosi na plaću, pogotovo na početku dok tvrtka ne zarađuje dovoljno. Posebno se to odnosi na poslovanje u prvim godinama u kojima poduzetnici tek podižu tvrtku na noge i na ovaj način pokušavaju uštedjeti i, uopće, opstati.

Drugo, tu su dugoročne posljedice. Ovaj Zakon zaista pokazuje nevjerojatno nerazumijevanje teškoća s kojima se tvrtka i poduzetnici susreću u početku i tijekom poslovanja, što samo pojačava već nabujali jaz između javnog i realnog sektora. Poduzetnici u Hrvatskoj imaju osjećaj da naša država i zakoni postoje tu da nas sprečavaju u stvaranju nove vrijednosti, umjesto da nam je podrška i servis. To itekako utječe na društvenu klimu, guši poduzetničku motivaciju, a sve više ljudi smatra da se u ovoj državi ne isplati biti poduzetnikom i odlaze ili zatvaraju firme.

Svakako da bi. Sjećam se da sam te prve godine prilikom registracije poduzeća napisala očekivani promet od 30 000 kuna u prvoj godini poslovanja. Da sam računala na to kako bih taj novac morala dati za svoju plaću, u startu bih bila u minusu.

Pa svi bismo voljeli da si možemo isplatiti visoke plaće, ali nažalost, poduzetniku plaća ne sjeda 1-og u mjesecu, zaradili mi nju ili ne.

Tek nedavno sam si digla plaću, jer poduzetnik živi od dobiti, a ne od plaće. Zato će moja mirovina biti manja i bit ću manji teret u proračunu za generacije koje će tada uplaćivati u mirovinski fond. Fair enough, zar ne?

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

Glavni argument u prilogu ovim izmjenama zakona je da poduzetnici prijavom na dva sata mjesečno plaćaju smanjene doprinose čime oštećuju državni proračun.

Kao prvo, ako poduzetnik uplaćuje manje po osnovi doprinosa, time najviše oštećuje samog sebe jer neće imati mirovinu veću od socijalne, pa možemo osnovano pretpostaviti da to čini samo onda kada stvarno nema mogućnosti uplaćivati više, kad mu je ‘dogorjelo’.

Kao drugo, čak i ako je do sada manji priljev u proračunu po osnovi međugeneracijske solidarnosti, to ne znači puno u ovoj zemlji jer naš mirovinski sustav funkcionira da što god nedostaje u fondu, pokrije se iz proračuna. Što ne kažem da je dobro, ali je tako. A taj proračun svi mi punimo sa poreznim opterećenjem koje iznosi skoro 75 %, kada zbrojimo sve namete kojima nas ugnjetavaju.

Kao treće, ja bih kao porezni obveznik željela znati koliki se to minus stvara zbog neuplate doprinosa u punom iznosu, pa da vidimo možemo li se nečega drugog odreći? Npr. da li taj minus odgovara vrijednosti bijesnih limuzina koje voze naši ministri i predsjednik Vlade i ostatak ešalona političkih moćnika? Ako je iznos jednak ili veći, mislim da bi mi kao porezni obveznici imali pravo odlučit neka se oni odreknu vožnje sa zatamnjenim staklima umjesto što nama povećavaju doprinose. Niti jedna lipa poreza ili bilo kojeg drugog nameta u ovoj zemlji se ne smije povisiti dokle god se ne sreže posljednja lipa suvišnih rashoda u proračunu. A imamo ih napretek.

Vladajući ovim potezom „cijede suhu drenovinu“ i kad-tad se ovakva politika mora razbiti o glavu.  Nadam se da će se poduzetnici na sljedećim izborima organizirati, kao što su to prije dvadesetak godina učinili umirovljenici sa samo jednom agendom, a to je smanjenje porezne presije.

Nažalost, kao odvjetnik poslujem po bitno drugačijim propisima i moja su davanja znatno veća od uobičajenih poduzetničkih, čak i po ovako izmijenjenim pravilima. Odvjetnički bruto je iznad 11.000 HRK. Tako da se na mene neposredno nije odrazila ova promjena. Međutim, znam po klijentima koje zastupam, da su mnogima ovakve promjene veliki teret. Pogotovo onima koji su na samom početku poslovanja, u prve dvije ili tri godine. Umjesto da se oslobode svih javnih davanja, poduzetnici koji tek počinju poslovanje, ovim im se ubija želja za životom. Svaki čovjek koji nije na državnom proračunu je dobitak za ovu zemlju i umjesto da takve potičemo, mi im otežavamo na svaki mogući način.

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

Izmijenjeni Zakon o doprinosima izuzetno je loš i nepravedan. Prvenstveno pogađa žensku populaciju jer živimo u prilično patrijarhalnim uvjetima i žene su te koje u većini slučajeva prelaze na pola radnog vremena, pogotovo nakon osnutka obitelji. Postavlja se pitanje da li će to dodatno smanjiti natalitet u Hrvatskoj, jer si dobar dio populacije neće moći financijski priuštiti plaćanje skupih doprinosa, a da pri tom radi samo pola radnog vremena. Tu imamo dva ishoda: ili se uopće ne upuštati u poduzetničke vode i na taj način smanjiti rizik od gotovo sigurne financijske propasti, ili raditi puno radno vrijeme s malo manjom obitelji nego što bismo željeli.

Bojim se da je najgore to što se mlade ljude obeshrabruje da nešto sami pokrenu, jer svaki novi zakon sve više ide u prilog službama koje apsolutno ništa ne privređuju, već žive na teret realnog sektora. Financijski gledano, grozno je. Sama ideja da plaćamo državi duplo više nego što bismo trebali (a trebali bismo puno manje od postojeće situacije), gotovo da je sramotna. Odavno smo shvatili da uglavom nema srama kod onih koji su spremni živjeti na tuđoj grbači, ali ovaj zakon pogađa i na društvenoj, ne samo na financijskoj razini.

U vrijeme kad sam otvarala svoje poduzeće, nije dolazilo u obzir da radim i minutu manje od barem dva radna vremena dnevno, tako da me osobno nije pogodilo. Iz sadašnje perspektive, situacija je bitno drugačija. Puno bi mi značilo imati osobu zaposlenu na pola radnog vremena koja bi imala funkciju u upravi, ali s ovim zakonom bih ju mogla prijaviti ili na puno radno vrijeme ili kao dio operative, a ne uprave. Zar ne bi bilo u interesu svih da nam zakoni pomažu i štite nas? U konačnici i nadalje državni aparat pili granu na kojoj sjedi. Ovakvo donošenje zakona je potputno suprotno svim trendovima u zemljama za koje možemo reći da su poduzetničke. Pojam “Future of work” može jedino u Hrvatsku doći umrijeti.

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

1. Ova Vlada ne potiče poduzetništvo, ubija svakog mikro i malog poduzetnika, a početnika šalje da tvrtku osnuje izvan RH! Upravo zato i vlada preveliki interes poduzetnika i onih koji to tek žele postati za informacijama kako otvoriti svoje tvrtke izvan RH.

Zakon o doprinosima najbolje pokazuje nimalo prijateljski stav ove vlade prema mikro i malom poduzetništvu. Ministar financija uopće ne razumije kako funkcionira tržišna ekonomija i koje su njezine zakonitosti. 97.5% trgovačkih društava u RH otpada na mikro i malo poduzetništvo i sada ih sve treba kazniti zbog navodnih zlorabitelja. Ukoliko takvi i postoje, onda ova vlada pokazuje svu svoju nemoć da se državne institucije, kojima upravljaju njihovi kadrovi, obračunaju sa istima.

2. Tvrtku sigurno ne bih imala jer u prvim mjesecima postojanja (namjerno pišem ‘postojanja’, a ne ‘poslovanja’ jer u prvim mjesecima vi ne poslujete onako kako bi sa svojom djelatnošću i trebali, vi samo ‘postojite’ i plaćate državne namete dok se ne probijete sa svojom uslugom/proizvodom na tržište) dok ne dođu prihodi iz poslovanja trebala bih ili posuditi novac od nekoga ili uzeti u obzir otvaranje paušalnog obrta. Ali pod ovim uvjetima minimalne direktorske plaće sa doprinosima za početnika, koji, naglašavam, u toj fazi početka samo pravno postoji i još uvijek nema klijente za svoju uslugu/proizvode – nema šanse!

Država, na žalost, nema razumijevanja za početničku fazu poduzetnika. Oni vjerojatno misle da se svaki put kad netko otvorit tvrtku, ispred njega stvori red klijenata, i svi jedva čekaju da konzumiraju njegovu uslugu/proizvod. A ne shvaćaju da kad otvoriš tvrtku, osim tebe nitko živ na tržištu ne zna da postojiš, i da je potrebno vrijeme dok ostvariš prve prihode od poslovanja.

Pitali smo poduzetnike:

Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?

Iako razumijem razloge zbog kojih je Porezna uprava propisala minimalnu plaću članova uprave trgovačkih društava i obrta, smatram da je njihova logika duboko pogrešna i u svojoj biti relikt nekog prošlog sustava iz kojeg smo izišli. Problem je u tome što trgovačka društva i obrti koji su najviše pogođeni ovom mjerom su ujedno i društva koja jedva preživljavaju i takav pristup im kreira ogromne troškove, najčešće u prvim fazama gradnje tvrtke kada je svaka kuna bitna.

Mala, mikro društva i obrti su temelj zaposlenosti na nacionalnoj razini i oni su ti koji podržavaju veće tvrtke i institucije na stotine različitih načina. Upravo su oni ti i koji najčešće uvode nove radnike na tržište rada. Istovremeno, njihove bilance pokazuju kako im nedostaje financijska podrška, kako jedva naplaćuju svoja potraživanja i kako funkcioniraju na samom rubu profitabilnosti ili ispod njega. Politika propisane plaće za direktora ili nositelja obrta gura ih u još veće minuse te će generirati ogromne gubitke i stvoriti nove nezaposlene i novi val ekonomske emigracije.

Naša država nikako da shvati da su poduzetnici ljudi koji nerijetko svu svoju imovinu ali i život stavljaju na kocku u nadi da će kreirati poslovni poduhvat koji će u nekome času stvoriti neku dobit i po tome se fundamentalno razlikuju od bilo kojeg zaposlenika u privatnom a osobito državnom sektoru. Licemjerno je, bahato i u konačnici kontraproduktivno toliko oporezovati osobu koja je cijelu svoju egzistenciju stavila u funkciju kreiranja buduće vrijednosti.

Ako već mora postojati takva plaća, a duboko sam siguran i smatram da ne bi smjela, onda neka to bude minimalna propisana plaća koja bi potom bila jednaka za sve i svugdje (jer ni sada ta minimalna plaća nije jednaka u svim situacijama i za svakoga).

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

1. Već i sama ideja da država određuje koliko poduzetnik ima zarađivati, pa slijedno i plaćati poreza je nebulozna i protivna zdravom razumu.
2. Ja sam krenuo još po Markovićevom zakonu po kojem sam nakon prve godine bio oslobođen poreza na dobit 100%, nakon druge godine 50%, a treće 25%. Da mi je tad država odredila visinu mjesečnih uplata poreza i doprinosa vjerojatni bih odustao jer sam se ionako nećkao i plašio privatnog poduzetništva.

Pitali smo poduzetnike:

1. Zašto smatrate da je loš izmijenjeni Zakon o doprinosima koji diktira članovima uprave uplatu doprinosa na puno radno vrijeme, bez obzira na financijske mogućnosti poduzetnika i stvarno radno vrijeme?
2. Da je u vrijeme, kad ste pokretali poduzeće, postojala ista obveza za direktora, kako bi se to odrazilo na vaše poslovanje?

1. Vladin obračun sa poduzetnicima „zlorabiteljima“ pokušavajući stati na kraj svima koji ne rade u punom radnom vremenu rezultirao je povišenjem osnovice za plaćanje doprinosa za zaposlene direktore na 5.491,20 te za nezaposlene na čak 8.448,00 kn. Isto tako direktori ne mogu više biti zaposleni na nepuno radno vrijeme, točnije mogu no moraju platiti razliku doprinosa do minimalne osnovice za direktore za koje će Porezna uprava na godišnjoj razini izdati Rješenje Takva izmjena Zakona donijela probleme mikro poduzetnicima jer ta obveza je za mnoge veliko financijsko opterećenja. Postoje mnoge male tvrtke u kojima direktori, nerijetko i jedini zaposlenici, nemaju potrebe niti posla da bi radili 8 sati dnevno, svakako se tu može staviti naglasak na poduzetnike početnike ali i na majke poduzetnice. Svaki radnik ima pravo na rad u radnom vremenu koje sam odabere te nema potrebe za diskriminacijom direktora i ukidanjem te mogućnost. Broj mikro i malih poduzeća u Hrvatskoj je u stalnom porastu te umjesto da im se olakša i pruži prilika za uspjeh ovakve mjere dovode do zatvaranja postojećih i odbacivanja ideje o pokretanju vlastitog posla.

2. Većina poduzetnika kreće u posao s velikim snovima i malo novca. Moj je poduzetnički početak bio u sobi u obiteljskoj kući na rabljenom računalu i rabljenom uredskom namještaju. Knjigovodstveni servis otvorila sam uz pomoć mjere Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te sam imala svog prvog i jedinog klijenta kojem sam naplaćivala 250,00 kn što je ujedno bio i moj jedini mjesečni prihod. Naravno osnovica za obračun doprinosa je bila minimalac te sam nakon isplate neto plaće istu vraćala u tvrtku jer mi je bila neophodna za nastavak poslovanja. Da je na snazi tada bio Zakon o doprinosima za zaposlene članove uprave kao što je trenutno u 2019. godini odavno bih zatvorila svoj ured jer moje poslovanje 2013. kada sam ga započela nije donosilo dovoljno prihoda kako bih si isplatila plaću i doprinose na propisanu osnovicu. U isto vrijeme dok sam se ostvarivala kao poduzetnica dva sam puta postala majka što je s jedne strane blagoslov no s druge veliko opterećenje za posao te dio vremena nisam radila puno radno vrijeme što mi je tadašnji Zakon isto tako dopustio. Danas, točno 6 godina od osnivanja tvrtke i ulaska u poduzetničke vode, ovo pišem iz vlastitog poslovnog prostora s divnim timom od 5 ljudi. Ono što današnji mladi poduzetnici trebaju, osim poreznih i administrativnih rasterećenja, je malo više razumijevanja.

Jasmina Rukavina, ispred Inicijative profesionalnih računovođa Hrvatske (IPRH)

Runa knjigovodstvo j.d.o.o., Osijek