Vlada uništava one koji žele raditi

”Izmjenama Zakona o doprinosima smo pogođeni svi koji si nismo mogli priuštiti puno radno vrijeme. Neki su nekako isplivali, neki su zatvorili, a neki sada čekaju rješenje porezne. Svi su pogođeni, svatko na drugi način”, rekao je poduzetnik Davor Pavošević, iz Požege.

Do pred kraj 2017. godine, morao sam biti prijavljen na puno radno vrijeme zbog ugovora za dodjelu doprinosa za samozapošljavanje. Zatim sam se prijavio na polovicu radnog vremena kako bih smanjio troškove jer su bili veći od prihoda. Nakon par mjeseci sam se morao prijaviti na jedan sat dnevno kako bi tvrtka preživjela. Moj posao je usluga održavanja skupe elektroničke opreme, što je vrlo zahtjevno, troši puno vremena, i vrlo je teško naplatiti.

Teško je steći vjerne klijente, za to treba vremena. Kako radim sam, prihod je još uvijek mali. I da nisam bio prijavljen na taj 1h dnevno, tvrtku bih morao zatvoriti već u prvih par mjeseci 2018. godine.

S najavom  izmjene Zakona o doprinosima shvatio sam da tvrtka neće preživjeti bez nekakvog većeg projekta.

Prvo sam se raspitao oko postupka zatvaranja tvrtke, troškova, trajanja cijelog procesa. 

Još krajem 2018. pokušao sam razgovarati s drugim poduzetnicima, s knjigovođama, s direktorom gospodarske komore u Požegi, ali nikoga ovaj problem nije zanimao. Moj otac, koji je iste struke, pokrenuo je grupu na Facebook-u, ‘Zakon o doprinosima, izmijenimo ga zajedno”, ali bez većeg odjeka.

Napravili smo i neke konkretne korake: napisali smo dopis HGK-u, Ustavnom sudu, Predsjednici. Od Predsjednice smo barem dobili odgovor, da je nenadležna za taj problem, te nas je obavijestila da ga je proslijedila Ministarstvu financija.

Spasila me puka sreća. U siječnju 2019. poslovni partner je zatražio razvoj jednog uređaja. Pristao je na iznos u ponudi i već idućeg dana uplatio na žiro račun.

Taj projekt je spasio moju tvrtku i za razliku od mnogih drugih poduzetnika, mogao sam nastaviti s radom u 2019. No, moja djelatnost je specifična i proći će još koja godina za stabiliziranje poslovanja, što uz ove doprinose treba preživjeti.

Isto kao meni se događalo i mnogim drugim tvrtkama, no naša vlada to ne razumije ili ne želi razumjeti. Problem varanja s prijavom na manje radnih sati rješava na krivom mjestu, uništavajući one koji žele raditi i progurati početak poslovanja, najgori period u životu jedne tvrtke.

Davor Pavošević je vlasnik PNP elektronika j.d.o.o. za programiranje, proizvodnju elektroničkih proizvoda i projektiranje (servisiranje laboratorijskih instrumenata, elektroničke oprema u industriji, ugostiteljstvu, sustava automatizacije i sl.).

Poduzetnica 5.

Nisam vlasnik ali sam direktor. Naslijedila sam to mjesto nakon smrti člana obitelji i tvrtku koja je imala 10.000 € na računu, troje zaposlenih i mene.

Pune tri godine nisam sebi, kao direktoru, isplaćivala plaću, dok su je radnici uredno dobivali svakog 1. u mjesecu, bez iznimke. Jednostavno sam se brinula za likvidnost tvrtke, željela sam da svi radnici ostanu, da stvorimo obrtni kapital kako bismo mogli sudjelovati na većim poslovima.

I kada sam to sve napravila, nakon tri godine,  isplatila sam sebi – prvu plaću.  

Danas imamo promet od 5-7 milijuna kuna, četvoro zaposlenih s prosječnom plaćom 6500-7000 kn i svim beneficijama koje sam u mogućnosti dati (da je razlika izmedju bruto i neto malo lakša, imali bi i više).

Da sam od prvog dana morala i sebi osigurati tih 24.000 kn godišnje samo za doprinose, sigurna sam da bi me to itekako demotiviralo i da bih se vjerojatno odselila u krajeve s povoljnijim vjetrovima. Ne moram ni spominjati frustraciju kad bih vidjela članarinu za HGK, par tisuća za Hrvatske šume itd.

Majka-poduzetnica 4

Otvorila sam tvrtku 2018-te bez obzira na sve najave jer rad za drugoga meni više nije dolazio u obzir. Totalna prekretnica jer sam se još oporavljala od prometne, nezadovoljstvo prijavom na minimalac, a ostatak na ruke….

Nekakva klasična priča…

Uz troje djece (svi pubertetlije), od kojih je jedno s posebnim potrebama, uvalila sam se još i u poduzetnice itekako svjesna svih davanja jer sam – knjigovođa!!!

Jedino što me spašava je to što mi pola radnog vremena plaća HZZO. A s obzirom na ralje hrvatskih običaja pri ostvarivanju nekih prava i skorog produljivanja tog prava strepim. Jer ukoliko ću morati plaćati pune doprinose, a realno neću moći raditi puno radno vrijeme, opstanak u poduzetništvu je upitan.

Iskreno se nadam da će progledati i napokon početi raditi u korist poduzetnika.

Majka-poduzetnica 3

Inženjerka sam, s više od 10 godina radnog iskustva. Otvorila sam d.o.o. u kolovozu 2018., kao trudnica. Šokirala sam se promjenama zakona.

Sad kad dijete ima 14 mjeseci, a ne ide u jaslice jer je bilo premlado u rujnu, radim noću i dok mali spava, ne bih li uspjela nešto zaraditi za Marićeve doprinose.

Ne mogu vam opisati taj horor.

Neispavana, umorna, iscrpljena…

Još si nisam isplatila plaću jer ne uspijevam naplatiti neke projekte. Da stvar bude gora, kad je beba imala 3 mjeseca morala sam prihvatiti jedan veći posao da imam za doprinose kad završi porodiljni. Zamislite to…

I onda gledam te prazne sabornice, političare, i gledam svoje podočnjake i ispijeno tijelo…

Muka mi je..

P.S. Da sam znala da će se zakon mijenjati ne bih otvorila d.o.o., prijavila bih se na burzu i radila na crno. Jedino tako možete u ovoj zemlji.

Majka-poduzetnica 2

Javljam se kako bih podijelila i svoje iskustvo i revolt trenutnim Zakonom o doprinosima.

Tvrtku sam otvorila 2011. nakon što me pri povratku sa porodiljnog dočekao izmijenjeni ugovor i radno mjesto, te uvjeti na koje nisam željela pristati. Suprug, i sam privatnik, nagovarao me na taj potez kako bih postala gospodarom svog vremena i bila uz dijete, dok je suprug često odsutan, na poslovnom putu. Odgovaralo mi je uzeti sudbinu u svoje ruke te dozirati poslovanje prema mogućnosti.

Nedugo nakon otvaranja tvrtke sam zatrudnjela te odradila sve do poroda. Za svo vrijeme porodiljnog radila sam toliko da se tvrtka ne ugasi, tj. da se poslovanje održi, budući sam bila jedina zaposlena. Poslovanje u punom kapacitetu započela sam, zapravo, 2013. nakon što je drugo dijete bilo dovoljno veliko da se posvetim punom radnom vremenu. Odgovarala mi je situacija da u svakom trenu, ukoliko je potrebno, odem s posla i ostanem s djetetom. Ili radim navečer kada zaspu.

Godinama sam tako funkcionirala te sa osobnim razvojem mijenjala i poslovanje tvrtke. Bila sam prijavljena na nepuno radno vrijeme upravo iz tih razloga, a plaću sam si isplaćivala kada sam za nju imala sredstava. Nisam osoba koja može ostati doma tako da mi je taj kompromis odgovarao. Sve do  01.01.2019. kada nas je Vlada lupila novim poreznim zakonom i kaznila jer smo pristali raditi za plaćanje državnih nameta i stvaranje vrijednosti, a ne za plaću. Još uvijek držim glavu iznad vode, jedva, ali neću moći još dugo.

Radi velikog opterećenja radim puno više i moj primarni razlog odlaska u privatnike pada u vodu, jer se ne stižem dovoljno baviti s djecom, često sam iscrpljena i nervozna, a sve samo zato da bih skupila za doprinose. Svoju plaću ne uspijevam isplatiti!

Iz istog razloga sam budna u ovo doba i pišem svoje iskustvo.

Uredno plaćam sve svoje obaveze prema državi, ali to je sve što uspijem.

Radi konstantnog stresa i pritiska poduzetništvo je prestalo biti zabavno, a strast koja nas je sve i porasla da postanemo sami odgovorni za svoje vrijeme i novac polako jenjava. Nažalost, ne vidim svijetlo na kraju tunela jer ova vlada je satkana od ljudi koji ne razumiju ni bit poduzetništva, a kamoli išta drugo, te su potpuno socijalno neosviješteni i neempatični.

Dok mi sami poduzetnici ne otkažemo poslušnost i prestanemo puniti državnu blagajnu, bojim se da se ništa značajno neće promijeniti.

Ja samo razmišljam kako bi bilo lijepo otići na burzu malo se odmoriti, jer ne znam koliko ću još uspjeti održati upaljen taj poduzetnički plamičak…

Majka-poduzetnica 1

Ja sam samohrana mama u podstanarstvu. Prvo sam ostala bez svog obrta jer je bivši muž izvlačio zadnju kunu od mene.

Ne plaća ni alimentaciju, godinama, i nitko mu ništa ne može.

Sad ostajem bez svoje tvrtke i klijenata jer su nameti preveliki i tvrtka će uskoro u blokadu.

Moje dijete ima specifične potrebe. Npr. dva puta tjedno terapije u Suvagu koje poslodavci, sigurno, ne bi mogli tolerirati.

I same smo.

Tako da jedino na ovaj način mogu zaraditi za život. Ali, eto, sad sam i bez toga ostala.

Opet ću se morati snalaziti ispočetka.

2000 kuna mjesečno je previše… 

Ja na mjesečni prihod, koji imam, nisam mogla plaćati tolika davanja.

I nisam jedina…

Na žalost, mislim da je prekasno za mene i moju tvrtku jer, sigurno, neće dopustiti retrogradno umanjeni obračuna doprinosa.

Sramota je kako se država odnosi prema poduzetnicima. Umjesto da olakša poslovanje i sami start poduzetnika, oni uzimaju gdje stignu.

Ona ministrova rečenica da si direktori ne moraju isplatiti plaću ali moraju platiti pune doprinose… Kao da mi je šamar opalio.

Tužna sam jer će, izgleda, jedino rješenje biti odlazak iz zemlje, a i za to ću se morati opako boriti jer bivši suprug, sigurno, neće dopustiti da odvedem dijete.

I tako je to začarani krug…