Vlasnica sam malog salona za masažu, i majka dvoje djece uzrasta od 7 i 12 godina. Jedini sam zaposlenik i direktor j.d.o.o., zaposlena na puno radno vrijeme. Plaću si ne isplaćujem. Nemam otkud. Izdržava me suprug koji radi u inozemstvu.
Radim do 10 sati dnevno već dvije godine, a djecu čuvaju, po potrebi, bivši suprug, ponekad mama. Često ostaju i sami.
Moj privatni račun je u blokadi te mi je, dok sam i uplaćivala plaću, četvrtina odlazila na taj dug. Stoga sam u početku, uplaćivala plaću, dizala je te ju uplaćivala na poslovni račun, za troškove.
Izdržat ću koliko god budem mogla. Ne želim odustajati od svog posla. Radim posao koji volim, ne žalim se. Međutim, jedan zakašnjeli račun i jedna blokada mogu me ubiti zauvijek.
Nemam vlastiti prostor, plaćam najam 1.200 kn. Troškovi mog hladnog pogona sa doprinosima iznose 9 tisuća kuna i praktički mi treba 20 dana u mjesecu da to zaradim.
Kad sam željela uzeti aparat koji mi je potreban u poslu morala sam uzeti privatnu pozajmicu jer mi leasing nije bio odobren.
Za doprinose mislim da su suludo veliki. Prisiljena sam ponekad “krasti” od same sebe da preživim.
Da se doprinosi smanje bilo bi idealno.
Najam moram platiti, rado ga plaćam, a ovo, imam osjećaj da bacam u vjetar
Živom s grčem u želucu jer nikad nisam sigurna hoću li platiti na vrijeme i što će biti ako me blokiraju.
O djeci da ne govorim uopće, nemam privatnog života, nemam vremena za sebe…
Posla ima, rado bih zaposlila još jednu osobu, dala joj poštenu plaću.
No, tek ti doprinosi bi me ubili.