Nisam vlasnik ali sam direktor. Naslijedila sam to mjesto nakon smrti člana obitelji i tvrtku koja je imala 10.000 € na računu, troje zaposlenih i mene.
Pune tri godine nisam sebi, kao direktoru, isplaćivala plaću, dok su je radnici uredno dobivali svakog 1. u mjesecu, bez iznimke. Jednostavno sam se brinula za likvidnost tvrtke, željela sam da svi radnici ostanu, da stvorimo obrtni kapital kako bismo mogli sudjelovati na većim poslovima.
I kada sam to sve napravila, nakon tri godine, isplatila sam sebi – prvu plaću.
Danas imamo promet od 5-7 milijuna kuna, četvoro zaposlenih s prosječnom plaćom 6500-7000 kn i svim beneficijama koje sam u mogućnosti dati (da je razlika izmedju bruto i neto malo lakša, imali bi i više).
Da sam od prvog dana morala i sebi osigurati tih 24.000 kn godišnje samo za doprinose, sigurna sam da bi me to itekako demotiviralo i da bih se vjerojatno odselila u krajeve s povoljnijim vjetrovima. Ne moram ni spominjati frustraciju kad bih vidjela članarinu za HGK, par tisuća za Hrvatske šume itd.